Do danas nisu pronađeni nikakvi povijesni dokazi koji omogućuju točno lociranje razdoblja početka uzgoja maslina na području otoka Cresa. Ipak, uzgoj maslina na području otoka Cresa najvjerojatnije je započeo već u prvom tisućljeću prije Krista dolaskom Grka, a kasnije i Rimljana na područje sjevernog Jadrana.

Prvi pisani trag o maslinovom ulju na području otoka Cresa nalazimo u Statutu otoka Cresa i Osora iz 1441. u kojem se ulje spominje u 107. paragrafu. Masline se pak prvi put spominju arhivu samostana Sv. Frane u Cresu u dokumentu koji nosi datum 1. 11. 1496. godine. Toga je dana redovnik Antun Petris Marcello od creskih kanonika preuzeo u najam, u korist samostana, sve parcele koje su bile cirum circa (okolo naokolo) crkve Svih Svetih (u 16. stoljeću prozvana Sveti Križ). S tim parcelama je samostan dobio u ruke omnes et singulas olives, seralea et terrena cum omnibus et singulis arboris fructiferis et non fructiferis, ….et vineis…. (sve i pojedine masline, parcelu i zemljišta sa svim pojedinim stablima rodnim i nerodnim….). Masline se spominju 1504. godine i u Knjizi savjeta creske općine. Tamo je zapisano da je Petrisso de Petris zatražio i dobio dozvolu od općinskih vlasti da pitomim sortama cijepi zapuštene divlje masline koje su rasle u uvali kod Sv. Blaža. Iz istog izvora saznajemo da je u tome imao uspjeha jer mu je četiri godine kasnije (1508.) općina prepustila drugih 20 maslina u istoj uvali. Iz svega navedenog može se zaključiti da u ono doba uzgoj maslina na području grada Cresa nije bio raširen kao u današnje vrijeme.

S vremenom maslinarstvo se na otoku Cresu razvijalo te je tako zapisano da se u 17. stoljeću u Cresu proizvodilo 700 barila ulja, odnosno ako baril ima 66 litara, ukupno 46 tona ulja od kojih se polovica izvozila. Također, u doba Mlečana Cres je dio tributa plaćao upravo maslinovim uljem.

Slavni mletački putopisac Alberto Fortis posjetio je 1771. Cres i napisao knjigu Saggio d'osservazioni sopra l'isola di Cherso ed Osero. U njoj navodi da se u to doba u Cresu proizvodilo od 3.000 do 3.500 barila, odnosno 230 tona ulja. On navodi još neke zanimljive podatke. Na otoku je bilo sve više onih koji su slijedili nekolicinu naprednih poljoprivrednika koji su uvidjeli da orezana maslina daje veći urod, kvalitetnije plodove i sporije stari. Iz navedenog se može zaključiti da je u to doba maslinarstvo ovoga kraja doživljavalo renesansu. Fortis nadalje navodi da je umijeće rezidbe masline u ovim krajevima došlo gotovo do savršenstva, dok je po njegovom mišljenju na apeninskom poluotoku bilo skoro nepoznato. Ulje je bilo najznačajniji proizvod otoka i najbolje koje se u to doba proizvodilo u Mletačkoj Republici.

Maslinarstvo je u 19. stoljeću duž cijele jadranske obale obilježeno naglim propadanjem maslinarskog fonda. Pojava filoksere u Europi uzrokovala je veliku potražnju za vinom na svjetskom tržištu. Tako su i creski maslinari krajem 19. stoljeća zapustili uzgoj maslina i u većoj mjeri se posvetili uzgoju vinove loze koja je tada, zbog velike potražnje vina, donosila veće prihode. To je skupo stajalo creske poljoprivrednike, pošto je ubrzo filoksera u potpunosti uništila vinograde na otoku, te su nastala vrlo teška vremena, pogotovo za poljoprivrednike koji su se u potpunosti posvetili uzgoju vinove loze. Izlaz iz ove teške ekonomske situacije bio je povratak na intenzivniji uzgoj maslina, pošto masline na Cresu nisu bile iskrčene i zamijenjene vinovom lozom već samo napuštene.

Zbog toga je 1900. godine G. Cavallini izdao brošuru 'Lettera agli agricoltori di Cherso con altri atti Scritti' u kojoj prikazuje prednosti suvremenog uzgoja maslina, te poziva sve maslinare da je prihvate. Predlagao je formiranje zadružne organizacije koja bi obnovom starih stabala i gnojidbom povećala urod, a preradom u suvremenijoj uljari dobilo bi se više ulja. Predlagao je i osnivanje štedionice u Cresu koja bi kreditirala poljoprivrednike - maslinare. U to vrijeme na području samo ondašnje općine Cres, bilo je 1. 288 ha maslinika i oko 300.000 stabala. Potrebu za žurnom revitalizacijom maslinarstva uvidjela je i tadašnje Ministarstvo za poljodjelstvo koje je 1901. godine naredilo da se u raznim mjestima političkog kotara Lošinj ustroje uzor maslinici s 30-50 maslina (pet za Općinu Cres), a novčano je poticala i obuku rezidbe maslina.

Zahvaljujući gore navedenim inicijativama za obnovu maslinarstva početkom 20. stoljeća, cresko se maslinarstvo do II. svjetskog rata oporavilo i bilo je u prilično dobrom stanju. Vodilo se računa o uzgoju, a osim redovite rezidbe vršila se dva puta godišnje i obrada tla u maslinicima. Nakon II. svjetskog rata grad Cres, u kojem su uglavnom živjeli maslinari i pomorci, naglo se prazni. Od 3.300 žitelja spao je na samo 1.800 i, jasno, prvo stradava maslinarstvo jer više nije bilo dovoljno ljudi za obradu tla. Zbog izostanka obrade tla, maslinici su zarasli svakojakim korovom (kupina, smilje i dr.). Uvidjevši to stanje u maslinarstvu, 1956. u upravi PZ Cres došli su na ideju da se napušteni maslinici iskoriste za ispašu ovaca te je tako razvijen model ovca – maslina. Na taj način dobiveni su prostrani pašnjaci za ispašu ovaca, no također, što je još važnije, cresko maslinarstvo spašeno je od daljnjeg propadanja, ali se nije činilo ništa za njegovo ponovno oživljavanje. Ovaj model zadržao se sve do danas i na taj način spojile su se dvije najvažnije poljoprivredne djelatnosti otoka, maslinarstvo i ovčarstvo.

Tijekom 20. stoljeća došlo je do značajnog smanjenja maslinarskog fonda otoka. S oko 300.000 stabala na početku stoljeća, broj stabala koja se danas uzgajaju pao je na oko 120.000 stabala. Najveći pad zabilježen je nakon II. svjetskog rata. Tako se broj stabala maslina u samo dvadeset godina (1960. do 1979.) smanjio za 50.000. Treba međutim imati na umu da razlog smanjivanja broja rodnih stabala nije bio krčenje, već se samo napuštao uzgoj tih stabala koja su kasnije često zarastala u makiju ili šumu.

Trend postupnog propadanja maslinarstava zaustavljen je 80-ih godina prošlog stoljeća. Naime, u sklopu FAO projekta za obnovu maslinarstva na istočnoj obali Jadrana, u razdoblju od 1981. do 1987. godine pod stručnim vodstvom dr. A. Vlašića i njegovih suradnika iz Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša iz Splita, provodile su se intenzivne aktivnosti na revitalizaciji maslinarstva otoka Cresa. Dodatni poticaj dala je i sve veća potražnja maslinovog ulja od strane potrošača koja je dovela i do rasta cijena.

Danas creski maslinari provode niz mjera kojima nastoje uravnotežiti i povećati proizvodnju. Zbog ovaca nije moguće provesti regeneraciju pa je najučinkovitija mjera kojom se služe za podizanje produktivnosti i ekonomičnosti proizvodnje jest pomlađivanje maslina. To je od izuzetne važnosti jer prevladavaju starija stabla pošto je posljednjih godina zasađen vrlo mali broj novih maslina. Creski maslinari danas koriste pomlađivanje i za ponovno vraćanje u rod onih stabala koja su vremenom zarasla makijom i šumom. Radi se prvenstveno o maslinicima na rubnim, udaljenijim područjima koji su 60-tih i 70-tih godina bili napušteni. Postupak revitalizacije starih maslinika krčenjem šume i makije puno je jednostavniji od sađenja novih nasada jer na području otoka Cresa nedostaju za to pogodni tereni. Također, provode se i sve redovite agrotehničke i elajotehničke mjere kao što su gnojidba, rezidba i zaštita maslina itd.

Procjenjuje se da se danas na Cresu obrađuje oko 120.000 stabala maslina koje prema višegodišnjem prosjeku rode oko 300.000 tona maslina godišnje. Međutim, zbog poznate sklonosti masline ka alternativnoj rodnosti, ima godina kada je urod višestruko veći. Tako je primjerice u sezoni 2005./2006. u uljari PZ Cres prerađeno preko 1.000 tona maslina i proizvedeno gotovo 160 tona ulja. U novije vrijeme rekordna godina bila je sezona prerade 2010./2011. kada je u uljari PZ Cres prerađeno 1.200 tona maslina od kojih je dobiveno oko 200 tona ulja iznimne kvalitete.